Čudno Doba

Vazda sam vjerovao da muški, kad ‘zajdu’ u četrdesete, totalno polude. Nauka veli da muški, kad ‘zajdu’ u četrdesete, formiraju nepromjenjljiva razmišljanja poput ‘Sarma je najbolje jelo’ ili ‘Sirnica je najbolja pita’ ili ‘Tito je bio najbolji precjednik’ ili ‘Kako je bilo dobro u staroj Jugi.’

Piti fildžan kafe sa četrdeset-godišnjakom je bilo kao volontirati za dozu straha od stabilnog i nepromjenjljivoga razmišljanja. Drhtećom rukom bih pokušao zahvatiti fildžan, iskapiti ga, reći ‘ne hvala, hajd dobro još jedan – da se niko ne uvrijedi’, ispiti taj još jedan prije nego što on otpočne.

A počne. Ista priča. Uvijek ista priča. Uvijek.

Kako je bilo dobro u Jugoslaviji, sve se moglo na kredit. Bilo je para, sve se moglo. Sve se stizalo. Moglo se malo zagrabiti iz kompanije, svako je to radio. Ko je znao, imao je. Niko te nije pitao ni ko si ni šta si. Zemlja meda i mlijeka.

Jeste, jeste. Ne, ne pamtim to vrijeme. Dobra je kafa, super, da nije Minas, možda. Tito, da svakako, legenda. Jeste, Šaban Šaulić legenda. Divlje Jagode, Bijelo Dugme, jebačina, krkljačina, da, da, da, da…U redu, moram ići sada, stvarno moram. Hoću, dođi i ti. Živio.

To je nekakav raj na zemlji bio, Dženet božji u komunističkoj idili, nekakva zemlja imanja, nekakva prošlost koja je okovala umove ljudi i rastopila ih kao kafa kocku šećera. Kao da vrijeme u kojemu sada živimo nekako ne postoji, kao ni pamet koju smo imali nekada davno.

I tako, šećem se zemljom koja nije Jugoslavija.

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *